Što čitati?

 Još malo i bližimo se polovini drugog mjeseca, a ja još ove godine nisam otišla u knjižnicu po novu knjigu za čitanje.  Priznajem da je ova pandemija glavni razlog toga. Stvarno nemam previše volje otići u grad i zadržati se negdje dulje od pola sata. Nije da nemam što čitati. Imam dosta knjiga koje sam dobila od moje djece i koje sam već počela čitati, ali nekako se u posljednjih godinu dana ne mogu koncentrirati na dulje vrijeme i opušteno čitati. Ne mogu sa sigurnošću reći koji je još razlog tome. Vjerojatno ih ima više.  Bavim se sa puno aktivnosti u toku dana , ali ako ćemo pošteno ništa posebno što već ranijih godina nisam. Ipak, voljela bih imati za sebe par sati da mogu u komadu i nesmetano pročitati neku dobru knjigu.                      Prošlu godinu, tj. 2020. sam si zapisivala knjige i pisce koje sam pročitala. Tako se mogu sjetiti - Miro Gavran, Slavenka Drakulić, Pavao Pavličić, Umberto Eco, Mani Gotovac, Mirjana Krizmanić, Tena Štivičić, Ivana Bodrožić, Julijana Matanović, Miloš Urban, Ivica Prtenjača i mnogi drugi kojih  se sada baš ne mogu sjetiti. Nedavno sam počela čitati Bijeli zamak Orhana Pamuka , ali nisam došla još do kraja. Imam prevelike pauze u čitanju i to mi jako smeta.                                                            Priznajem da mi previše vremena ponekad oduzimaju razna politička zbivanja koja pratim u posljednje vrijeme na TV-u. Sve nešto očekujem neku promjenu na bolje u našoj Hrvatskoj, ali mislim da se to ne će dogoditi. Teško mi padaju neke teme i dileme koje su se pojavile kod nas, mislim da su mi već počele smetati na zdravlje, ali nikako ne mogu odvratiti misli od toga svega. Još iz osnovne škole sam naučila da moramo pratiti zbivanja oko nas, da moramo biti u toku, da ne smijemo dozvoliti da nas vrijeme pregazi i izgubimo se u šumi raznih krivih informacija i dezinformacija. Ne znam kako je to u drugim državama, ali ne sviđa mi se što se događa kod nas. Ne znam kako to drugi rješavaju i da li imaju sličnih problema?  Bojim se da ću izgubiti povjerenje u ljude i potpuno se osamiti i distancirati od većine. Stvarno sam primijetila da ljudi nevjerojatno puno lažu i to ne mogu nikako prihvatiti. Lažu čak i kada uopće nemaju ni jedan razlog za to.  Mnogi bi sve napravili za novac. Jesmo li se kao društvo stvarno toliko promijenili posljednjih dvadesetak godina ? Zar nas ova korona kriza nije stvarno ničemu naučila? Kuda sve to vodi ?Što o svemu tome misle naši mladi? Za moju obitelj znam. I njima teško to sve pada. Puno pričamo o tome. Još nismo vidjeli rješenje niti ga ima na vidiku.