Stari dobri Laci

             Često se sjetim, u ovim mojim zrelim godinama, jednog prijatelja mojih roditelja. Bilo je to davno kada sam još išla u prvi ili drugi razred osnovne škole. Taj je prijatelj bio podosta star, mislim da je imao nekih šezdesetak godina. Često je dolazio k nama, obično popodne ili predvečer. Bio je strastveni ribić, mislim da je malo koji dan prošao, a da on nije bio na svojem mjestu na obali Drave. Ustvari, imao je on nekoliko mjesta gdje je nastavljao svoje ribičke štapove. U tim godinama rijeka Drava kod Varaždina još nije bila regulirana nego divlja, sa mnogo rukavaca i plavila je naširoko skoro kod svakog malo večeg vodostaja. Nije bilo hidrocentrale tada niti akumulacijskog jezera nego divlja i opasna rijeka. Uvijek je bila jako brza i mi djeca smo se bojali ići blizu . Znam da su mi roditelji zabranili dolaziti na samu obalu. Nekoliko puta sam bila zajedno s njima, ali se sjećam da mi majka nije ispuštala ruku da slučajno ne dođem preblizu. Po pričama starijih mještana bilo je nekoliko slučajeva utapanja, kada su pojedini ljudi bili previše hrabri i malim čamcima pokušavali prijeći na drugu stranu Drave.                                               Kada se nešto ne smije, onda je to prilika da se dječja mašta i znatiželja najviše pokaže na djelu. Ja sam tako imala starog Lacija koji je često kod nas znao pričati o svojim dogodovštinama uz Dravu. Sjećam se i da je bio jako dobar ribić. Moji su roditelji od njega puno puta dobivali ribu.  Nosio je metalnu kanticu sa poklopcem i po dva tri štapa. I posebnu limenku sa glistama.  Nije dao nama djeci da diramo štapove jer su po njegovim riječima bili opasni zbog udica. Laci je stanovao u istoj ulici kao i mi, znala sam mu kuću jer je bila na pola puta do moje bake Justine. Za hladnih dana Laci je nosio poduži kožni kaput koji je naslijedio od svog pokojnog brata. To je sve što mu je od brata ostalo, znao je tužno govoriti. Kaput je već bio dosta pohaban, ali je tvrdio da mu je bilo toplo u njemu. Kapu je također uvijek nosio, šiltericu zbog sunca. Kad bi došao kasno popodne k nama, znala sam ga ispitivati kako je bilo na ribičiji. Tada bi Laci rastegnuo priču naširoko. Kad je bilo hladno sjedio je pokraj peći i grijao se.  Gledao je moju majku kako priprema ribu. Ja sam je uvijek obožavala. Samo je nisam smjela sama jesti zbog kostiju. Mama je jako pazila na to. Sjećam se također jedne rečenice koju je često ponavljao. Nemoj Anko nikada pokrivati ribu. Riba se peče otvorena. Moja je majka to znala, ali je ipak Laci svaki puta to ponovio. Bilo mi je drago kada je večerao s nama. Moji roditelji jako su ga poštivali. Kada bi otišao kući , razmišljala sam dugo o njemu. Kako mu je onako samom biti doma. Ali sam također znala da će za koji dan opet doći k nama. Dobri stari Laci.

Dvije magnolije

  Već je mjesec travanj. Ja sam ga jedva dočekala. Znam da je i proljeće došlo s njime. Prvo počinje zelenjeti trava i pojave se prvi maslačci i tratinčice . Oko mene je uvijek puno cvijeća. Još kao djevojka jako sam voljela starinsko cvijeće  koje je imala moja majka. To su bili starinski klinčići koji su jako mirisali, imali smo dvije vrste. Duplešni tzv. i školski . Sve je bilo puno boja i mirisa. Imali smo velike grmove božura , bijelih ,crvenih i rozih. Prekrasni veliki mirisni cvjetovi cvali su u petom mjesecu. Ruže su također bile sveprisutne. Poslije moje udaje presadila sam si moje omiljeno cvijeće na svoje gredice i još puno toga dodala. Na primjer tulipane, narcise i crvene makove.

Poslije sam sadila i ukrasno grmlje koje sam uspjela pronaći u našim trgovinama . Ipak kada su se pojavile hortenzije u mojem vrtu počela je velika radost prema tome cvijeću. Na kraju sam otkrila magnoliju i zaljubila se u nju. Ustvari smo je dobili iz Karlovca od moje strine koja je imala jednu veliku u svom vrtu i reznicom mi uspjela  razmnožiti dvije sadnice.

 Tako smo jednog proljeća nekada davno, kad smo još bili jako mladi, uspjeli doći do tako dražesne biljke, prave ljepotice. Ispočetka je bila mala biljčica koja je sporo rasla i dugo sam čekala da poraste u pravo stablo. Odmah smo posadili obje na dva različita mjesta. Jedna je dobila mjesto ispred kuće ispred prozora. Sanjala sam da mi raste i cvjeta čim je ugledam ujutro . Drugu smo posadili blizu ograde bliže cesti jer sam smatrala da takovo prekrasno drvo zavređuje pravo mjesto da ga i drugi vide. Danas mi je svako proljeće prava radost gledati dva predivna stabla u mom vrtu. I ovo proljeće napravila sam puno snimaka za sjećanje i uživanje. Sreći nikad nema kraja.

Moja majka

 Deset je godina prošlo da nije više s nama . Moja majka. Samozatajna, radišna ,tiha , skromna ,brižna ,stalno zabrinuta i u strahu za svoje  najbliže. To je zapravo bila cijeli život moja majka. Uvijek je brinula za nas da nam se nešto ne dogodi. To sam počela više primjećivati kada sam pošla u srednju školu. Tada je pomalo prestala moja preokupacija igrom i nestalo je moje bezbrižnosti koju sam imala u osnovnoj školi. U gimnaziji se moralo puno više učiti jer su predmeti bili posve drugi. U školu sam se vozila biciklom i svaki dan bila na cesti. To je moju majku najviše plašilo. Nismo imali novaca za platiti mjesečnu kartu i morala sam ići biciklom. Majka je radila na polju i u vrtu oko kuće, imali smo i domaće životinje. Nešto sam joj pomagala kad nije bilo tate. Teško je radila jer nije bila najboljeg zdravlja. Sjećam se vremena  kad je po nekoliko dana ležala i bila jako žalosna zbog toga. Dolazila je i baka pomagati, ali to nije bilo stalno. Kasnije , kad sam se udala, imala je brigu i pazila nam je na djecu, dvije djevojčice koje smo dobili u razmaku od pet godina. Tata je skoro  stalno radio i često ga nije bilo kod kuće . Teško se živjelo, trebalo je plaćati naše školovanje. Kada smo se napokon zaposlili i  napravili svoju kuću ,shvatila sam što mi majka znači. Nije više bilo gotovih ručkova poslije posla i na svakom poslu sam bila sama s mužem.Teško mi se bilo priviknuti na količinu posla, ali morala sam.

Nova putovanja

 Prošle godine u kolovozu mjesecu odlučili smo posjetiti naše rođake iz Đakova, ujedno i jako dobre prijatelje. Vrijeme je bilo super i nije bilo problema da to ne učinimo. Zvali su nas nekoliko puta jer su bili na godišnjem odmoru, pa da se malo družimo i napričamo .  Krenuli smo iz Varaždina dovoljno rano da izbjegnemo vrućinu u podne. Oko 11 h već smo bili u Đakovu.

 Oni su nas jedva dočekali jer su za dva popodne rezervirali ručak za sve u jednom restoranu u Boroviku na obali jezera. Prekrasna priroda i lijepi restoran na otvorenom. Ručak je bio za prste polizati. Ipak najviše me se dojmila priroda i šetnja oko jezera. Dugo nismo toliko hodali jer je bilo vrijeme korone. Očito ljudi izbjegavaju veća druženja. Mi smo prošle godine obavili sva cijepljenja.  Jako smo se pazili i bili smo disciplinirani što se nošenja maski tiče. Isto su napravili i naši rođaci. Tko zna kada ćemo se opet vidjeti, rekli smo svi zajedno, ajde da malo razgledamo okolicu Đakova. A u samom Đakovu ima se što za vidjeti. Naravno najljepše je samo središte grada, trg na kojem se nalazi poznata katedrala koju svrstavaju među najljepše u Europi. Tu je katedralu dao sagraditi naš poznati biskup Josip Juraj Štrosmajer. Nevjerojatno kakovo je to zdanje. I ranije sam bila u katedrali , ali uvijek me iznenadi kako je lijepa izvana i iznutra. Nevjerojatno, ali je istinito da je nekada davno katedrala doživjela požar i bila je jako oštećena . Ipak velikim trudom uspjeli su je spasiti. Prava je atrakcija za turiste isto i kao poznata ergela lipicanaca koju smo također posjetili.                                         Zahvaljujući našem raspoloženom rođaku Ivici naš je izlet toga dana produžen na Vukovar . U Vukovaru smo svakako posjetili poznati toranj iz rata, htjeli smo pogledati panoramu Vukovara iz ponosa Hrvatske još iz domovinskog rata.

Nikad ne ću zaboraviti taj dan. Dodirnuli smo zastavu Hrvatske sa vrha tornja ! Nezaboravno ! Poslije vukovarskog tornja otišli smo drugi dan u Ilok u posjetu iločkim vinogradima. Uz put redala su se nepregledna polja vinograda i suncokreta. Predivno nam je bilo u iločkim podrumima
. Tamo smo i ručali.  Prekrasna je naša Slavonija, samo nam se činila malo pusta. Mnoge kuće vidjeli smo napuštene. To nas je jako rastužilo. 

Što čitati?

 Još malo i bližimo se polovini drugog mjeseca, a ja još ove godine nisam otišla u knjižnicu po novu knjigu za čitanje.  Priznajem da je ova pandemija glavni razlog toga. Stvarno nemam previše volje otići u grad i zadržati se negdje dulje od pola sata. Nije da nemam što čitati. Imam dosta knjiga koje sam dobila od moje djece i koje sam već počela čitati, ali nekako se u posljednjih godinu dana ne mogu koncentrirati na dulje vrijeme i opušteno čitati. Ne mogu sa sigurnošću reći koji je još razlog tome. Vjerojatno ih ima više.  Bavim se sa puno aktivnosti u toku dana , ali ako ćemo pošteno ništa posebno što već ranijih godina nisam. Ipak, voljela bih imati za sebe par sati da mogu u komadu i nesmetano pročitati neku dobru knjigu.                      Prošlu godinu, tj. 2020. sam si zapisivala knjige i pisce koje sam pročitala. Tako se mogu sjetiti - Miro Gavran, Slavenka Drakulić, Pavao Pavličić, Umberto Eco, Mani Gotovac, Mirjana Krizmanić, Tena Štivičić, Ivana Bodrožić, Julijana Matanović, Miloš Urban, Ivica Prtenjača i mnogi drugi kojih  se sada baš ne mogu sjetiti. Nedavno sam počela čitati Bijeli zamak Orhana Pamuka , ali nisam došla još do kraja. Imam prevelike pauze u čitanju i to mi jako smeta.                                                            Priznajem da mi previše vremena ponekad oduzimaju razna politička zbivanja koja pratim u posljednje vrijeme na TV-u. Sve nešto očekujem neku promjenu na bolje u našoj Hrvatskoj, ali mislim da se to ne će dogoditi. Teško mi padaju neke teme i dileme koje su se pojavile kod nas, mislim da su mi već počele smetati na zdravlje, ali nikako ne mogu odvratiti misli od toga svega. Još iz osnovne škole sam naučila da moramo pratiti zbivanja oko nas, da moramo biti u toku, da ne smijemo dozvoliti da nas vrijeme pregazi i izgubimo se u šumi raznih krivih informacija i dezinformacija. Ne znam kako je to u drugim državama, ali ne sviđa mi se što se događa kod nas. Ne znam kako to drugi rješavaju i da li imaju sličnih problema?  Bojim se da ću izgubiti povjerenje u ljude i potpuno se osamiti i distancirati od većine. Stvarno sam primijetila da ljudi nevjerojatno puno lažu i to ne mogu nikako prihvatiti. Lažu čak i kada uopće nemaju ni jedan razlog za to.  Mnogi bi sve napravili za novac. Jesmo li se kao društvo stvarno toliko promijenili posljednjih dvadesetak godina ? Zar nas ova korona kriza nije stvarno ničemu naučila? Kuda sve to vodi ?Što o svemu tome misle naši mladi? Za moju obitelj znam. I njima teško to sve pada. Puno pričamo o tome. Još nismo vidjeli rješenje niti ga ima na vidiku. 

Moja majka II

 Danas je neko sasvim drugo vrijeme i kada malo više razmišljam o prošlosti u kojoj je još bila živa moja majka, mislim da sam tada bila sretnija. Bili smo dakako mlađi i problemi koji su se javljali jedan za drugim nekako su se uz pomoć roditelja mogli rješavati. Nisu to bili neki teški problemi, ali sa financijama smo se često mučili i morali smo jako paziti kako rasporediti ono što smo dobili svaki mjesec u firmama. U bivšoj državi lako se dobio stambeni kredit uz male kamate. Na petnaest godina. Mi smo to naravno sve otplatili. Sjećam se kako je moja majka često spominjala kako je zabrinuta, jer imamo tolike kredite. Iskreno rečeno mi nismo bili u strahu, posao je bio stalan i polako smo dovršili kuću. Baš u vrijeme kada su naše djevojčice pošle na fakultete. Jednom prilikom moja je majka u nedjelju došla k nama. Često je dolazila popodne i ostajala po nekoliko sati. O svemu smo pričali. Moji su roditelji živjeli u kući sa bratom i njegovom familijom. Bože, koliko mi danas fale di dani kada sam mogla do mile volje pričati sa majkom. Ona je jako voljela peći kolače. Svaki puta je nešto donijela i za nas  .I ja sam pekla kolače, ali mamini su bili uvijek nešto posebno. Svi su ih jedva čekali i pojeli na brzinu. Mislim da je moj muž posebno volio i nauživao se maminih kolača. Dakle, jedne je nedjelje tako majka došla k nama i ja sam joj se požalila da imam neki problem na poslu koji ne znam kako će se riješiti. Naime , bila mi je predložena promjena radnog mjesta za koju se nikako nisam mogla odlučiti. Kada sam doznala za to , znam da noćima nisam spavala. Trebalo je odlučiti, ja sam razmišljala da li ću dobro napraviti ako to prihvatim. Nije bio problem u poslu nego u nekim ljudima s kojima bih morala surađivati, a koji nisu bili baš dobri radnici.  Ja bih u slučaju prihvaćanja bila odgovorna za posao.  Moja me je majka saslušala i pitala na kraju, dali ja baš moram to prihvatiti ? Nemoj dijete to prihvati, odbij, lijepo im se zahvali i reci da ti ne odgovara. To je bio savjet moje majke. Hvala ti Bože što si majko te nedjelje došla k nama. Tvoj mi je savjet jako pomogao. Nekako nisam razmišljala o tome da odbijem posao. Jako nam bi dobro došla bolja plaća. Ali , ja sam to napravila.  Danas sam sretna zbog toga. Poslije se pokazalo da sam dobro napravila. 

Prekrasna Istra II

 Počevši od 1998.g., svake godine smo boravili u Istri. Prvih godina smo dolazili dva puta mjesečno. Dok smo gradili montažnu kućicu usput smo i dosta putovali po unutrašnjosti Istre. Godišnji odmor smo koristili za radove i do desetak dana. Mislim da su nam ti dani bili najljepši. Sve nam je bilo novo i nepoznato, sve smo htjeli vidjeti i doživjeti. Počeli smo s najbližom okolicom . Peroj, Barbariga, Vodnjan, Bale , Fažana,  Pula i Sveti Vinčenat. Svagdje smo nastojali maksimum razgledati i malo upoznati ljude. Puno smo pitali za restorane koji su najpoznatiji u pojedinom gradu, a da nisu bili jako skupi. Ipak, najviše mi se od prve svidjela Fažana. Kako je to divan gradić uz more iz kojeg se odlazi gdje poželiš. Nije velik i sve ima na relativno malom prostoru. Prvo smo otkrili malu konobu gdje se peku ribe i lignje. Po prvi puta sam probala i istarsko vino malvaziju i teran.  Sjedili smo satima na obali u jednom malom parku i gledali brodove. Iz Fažane se brodom odlazi na izlet na Brijune. Predivno! Jedne godine smo sa starijom kćerkom išli u posjet tom predivnom otoku. Bilo bi mi stvarno žao da to nismo učinili. Još danas se pitam zašto nam je tako dugo trebalo da to učinimo.