Prekrasna Istra

 U Istru smo prvi puta došli 1998.g. Nije da smo ranije puno putovali. Tako je ispalo ,da smo kupili jednu  malu parcelu u općini Vodnjan. Mi i  još četvero naših prijatelja. Svaki po jednu. Sjećam se kako sam bila uzbuđena kada sam prvi puta putovala do Peroja.  To je malo mjesto, ali jako simpatično. More je jako blizu.  Ta prva vožnja činila mi se jako dugačkom. Nikako da dođemo do obale.  Na lijevoj strani  je jedna mala lučica. 1998.g. stvarno je bila jako mala. Prošle godine su je dosta proširili i sada je već postala lijepi vez za glisere i manje brodove.  Napravili su i krasnu šetnicu uz more. Uredili su plažu i lani smo se po prvi puta kupali na toj plaži. Iznenadila sam se koliko je ljudi bilo na toj plaži. U ovom vodnjanskom kraju jako puno ima turista iz Slovenije.  Oni su obično prvi na plaži.  Imali smo pokraj naše parcele susjede Slovence. Familija sa dva sina, jako simpatični ljudi iz Ljubljane ,Ludvik i Dijana.  Družili smo se s njima sve ove godine. Prošle godine nam je, na žalost, susjed Slovenac nastradao prilikom kupanja. Saznali smo od drugih susjeda da mu je pozlilo u vodi i nije mogao izaći sam. Kada su primijetili da mu je bilo loše, već je bilo kasno. Srce mu nije izdržalo i umro je. Mi smo bili na moru nekoliko dana prije njih. Na žalost nismo znali da dolaze. Možda bi bilo sve drugačije da smo barem par dana bili skupa. Uvijek je bilo puno razgovora o svemu, o životu, umjetnosti , politici. Bračni par vedre naravi s kojim smo znali pričati do duboko u noć. Kad god se sjetim dana kad smo primili tu nesretnu vijest, jako se rastužim.  Teško je kad se izgubi prijatelj.

Moja najdraža slikarica

   Bio je deveti mjesec 2018.g. Lijepi i topao dan, idealna prilika za jednodnevni izlet malo dalje od kuće. Odredili smo si kao idealni dan za posjetu rođacima u Karlovcu.  Prije toga smo imali namjeru ići na groblje u Gornjoj Stranici, gdje su pokopani roditelji moga muža .Gornja Stranica je danas skoro napušteno selo sa samo jednom stalnom stanovnicom. Starija gospođa, udovica Ankica i vikendaši koji povremeno dolaze su jedini stanovnici Gornje Stranice. Ovdje kroz ljeto boravi i naš rođak rodom iz Slovenije , koji drži sedam ovaca, dvadesetak kokoši i pilića i nekoliko pataka.  Ima i četiri mace . Njima smo se najviše razveselili. Nekada je to bilo pravo selo sa dosta stanovnika, sa puno djece i kuća naravno . Po napuštenim kućama se vidi koliko je nekada moglo biti stanovnika. Neke se još dosta dobro drže, neke su skroz oronule  i naočigled propadaju. Rođaci nekadašnjih stalnih stanovnika davno su otišli u svijet , od Kanade ,Australije i Amerike. Puno ih je u Karlovcu i okolnim manjim mjestima. Neki i u Zagrebu i Varaždinu.

Mural u centru Ozlja

                        Mi dolazimo svake godine pogledati ovaj prekrasni živopisni kraj. Ranije smo dolazili više puta godišnje, kada su bili još živi roditelji. Kuća i okolica mi djeluju žalosno, napušteno i oronulo. Kuću čine ljudi ,djeca , životinje. Na selu je oduvijek bilo tako. Pošto živih staraca  više nema, a mladi su odselili, naša kuća je tako ostala sama. Prkosi vremenu. Oko kuće bujno raslinje, veliki stari orah je pustio grane skoro do zemlje. U blizini je ogromni grm smokve i dosta starih voćaka. Nekada je bilo puno trešanja, krušaka i jabuka. Sjećam se i kupina po putu od kuće do malene crkvice  na vrhu brda.

Crkva u Ozlju

 

Nisu ljudi zaboravili na svoje pokojne u G. Stranici. Dolaze redovito svake godine. Čak su i mrtvačnicu dali izgraditi pokraj crkvice. Nekada smo brali vrganje  i kestene oko G. Stranice. Sada to rade neki drugi. Dobro da barem ponekad netko dođe. Da se ne zaboravi. Svaki puta mi se srce stegne. Zbog sretnih starih vremena, još više zbog ljudi koji su tu nekada živjeli.                                                                                      Proveli smo pola dana u šetnji i razgledavanju groblja i uživali u prekrasnom pogledu na Donju Stranicu i Lipnik . Ima još nekih sela u dolini čija sam imena skroz zaboravila. Vraćali smo se oko jedan sat u podne. Željela sam posjetiti još jedno groblje na kojem još nikada nisam bila.

Grob Slave Raškaj

Ustvari , u putovanju prema Karlovcu išli smo preko grada Ozlja.  Kod crkve Svetoga Vida , na samom ulazu u dvorište crkve, desno od ulaza, nalazi se grob moje najdraže slikarice, velike Slave Raškaj. Davna mi je bila želja doći na njezin grob. Mnogo sam čitala o Slavi Raškaj i divila se njezinim slikama. Jako me se dojmila sudbina gluhonijeme slikarice. Doma imam jednu njezinu reprodukciju, jedan akvarel sa lopočima. Ima puno slika sa temom lopoči, ova moja jako mi je draga.  Susret sa slikaricom za mene je bila provala jakih osjećaja, suze i stezanje u grlu nisam nikako mogla zaustaviti.  Htjela sam se pokloniti njezinoj uspomeni . Jako je mlada umrla. Imala je samo 29.g. Neka joj je laka zemlja i pokoj duši.   

Danas je 02.02.2022.

 Danas je 02.02.2022.g. Jako interesantan datum u našem životu.  Inače ne bi bio po ničemu poseban, ali zbog ovih pet dvojki baš jeste. Ja već dvije godine čekam, kao i mnogi drugi, vjerujem, da se pojavi dan kada u podacima za koronavirus ne će biti broj umrlih, broj oboljelih, broj hospitaliziranih, broj otpuštenih iz bolnice, broj na respiratoru! Kada ćemo to dočekati! Svaki dan mi je jednako težak zbog svega toga. Koliko je umrlih zbog ove pandemije na kugli zemaljskoj koji nisu trebali umrijeti? Ne zna im se broj i vjerojatno nikada ne ćemo ni znati taj podatak. Ja razumijem neke ljude koji se boje cijepljenja i još bolje cjepiva. Boje se ljudi puno stvari u svom životu. Ali nekako ne mogu shvatiti, ako je nauka dokazala da je cjepivo najveći domet medicine što postoji do sada, zašto neki ljudi ne žele iskoristiti tu dobrobit. Pogotovo ako je sigurno da će na taj način možda nekome spasiti život. Slogan bi trebao glasiti "misli na sebe i na druge- cijepi se" ! 

Sjećam se dana kada je sve započelo. U Kini, u Wuhanu . Tada smo mislili da je to daleko od nas, da ne će do nas nikada doći. Sjećam se također podatka da je jedan kineski liječnik prije nego što je umro upozorio da svijetu prijeti velika pogibelj. Također je bilo po medijima da nije nitko njega ozbiljno shvatio. Čovjek nas je upozorio i sam nastradao od istog virusa. 

Danas smo tu gdje jesmo. Brojimo mrtve i nadamo se da sutra ne ćemo mi biti jedan od brojeva. Da li će nam se nada ispuniti ? Ili ne će ? Tko to zna. Danas je u našoj županiji čak 614 oboljelih.  Koliko je to nesretnih obitelji, prestrašene djece i roditelja, prestrašenih staraca ? Da li ljudi dovoljno razmišljaju o ovome problemu? Imamo li svi zajedno dovoljno empatije za sve nesretnike ? Da li znamo kolika je žrtva liječnika i medicinskih sestara i tehničara koji su svaki dan ,kako se kaže , na prvoj crti bojišnice ? Ja mislim u posljednje vrijeme kao da se tu nešto promijenilo. Kao da više nismo kao što smo nekada bili. Kao da su neki već oguglali i otupili od straha. Da li se nešto promijenilo u ljudima? Vrijeme će pokazati što je prava istina. 

Drugi dan

 Jedva sam dočekala drugi dan. Rano sam se probudila s nadom da ću vidjeti malu macu. Nije odmah došla na terasu. Zvala sam je neko vrijeme, a onda sam začula slabašno mijaukanje. Došla je ispod terase i gledala prema gore. Velike zeleno žute oči gledale su netremice. Zvala sam je nadajući se da će doći gore po stepenicama. Stisnula se i nije se micala. Otišla sam po hranu koju sam već bila pripremila.  Kad se barem ne bi tako bojala. Jako je nepovjerljiva. Netko je nju jako preplašio ! Ovako malu ! Moram opet probati ,možda dođe. Došla sam do stepenica i pokazala joj posudicu s hranom. Dođi maco, dođi! Mic,mic, mic!Počela je polako pokazivati zubiće i ispuštati slabašne zvukove, nešto kao tiho kašljanje. Da se nije prehladila? Sišla sam po stepenicama prema njoj sa posudom. Htjela je odmah pobjeći ispod terase, ali ja sam stala i nisam išla dalje. Ostavila sam posudu i vratila se gore. Sigurno je gladna. Čekala sam što će napraviti. Ostala je čekati i pogledavala posudu.  Nakon nekoliko minuta došla je polako do posude i ponjušila. Počela je jesti .Najprije polako, a onda sve brže i brže. Velika je glad u pitanju ! Bude nešto od nas. Možda se budemo dogovorile. Oh, kad bih je mogla malo pomaziti. Onda bi ona znala da se nema čega bojati. Pojela je sve i otišla u prvi grm hortenzija da se malo smiri. Tek sam sada primijetila da joj dlaka nije više slijepljena i da nije mokra. Spavala je na suhom ispod terase. To joj je pomoglo. Ipak, bilo je hladno po noći i bila je sama , sigurno se bojala. Najviše drugih mačaka! Moramo smisliti nešto drugo za nju. Možda podrum? Ima dosta mjesta i nije hladno, dugo već držimo tegle sa cvijećem u podrumu. Samo, da li će htjeti? Po staroj maci znamo da ne će biti bilo gdje. Samo ako joj se svidi. Vrijedi pokušati. Uh, koliko će tu biti još posla za nas !

Zašto pahuljica?

  Ono čega sam se bojala nije se ostvarilo. Mala maca je ostala kod nas. Nije otišla nikuda, nije odlutala nego je dobila smještaj u našem podrumu na koji se polako počela privikavati. Čekali smo dan kada bude poželjela doći u kuću i malo se s nama družiti. Imamo jedan  problem s njom, ne odaziva se kada je zovemo, jako rijetko se pojavi i nikad nismo sigurni da li je na dvorištu ili je kod susjeda. Jako voli istraživati susjedstvo i odlaziti u otvorene garaže i šupe. Voli spavati u kojekakovim kutijama i skrivati se  iza tegli u podrumu. Jednom  sam je pratila kad je ušla u podrum. Što li radi tako dugo ? Pokušala sam je uhvatiti. Prvi pokušaj nije uspio. Uzela sam rukavice i to one prave debele i od kože. U podrumu me samo gledala. U trećem pokušaju sam je uhvatila ! Da je samo malo pomazim, pa male mace se vole maziti!  Strašno se bunila i nije htjela da je mazim. Mislila sam da će me ugristi. Pročitala sam da ova vrsta maca ne voli baš pretjerano maženje. Ali sam istovremeno otkrila i nešto jako neobično. Maca je bila jako mršava i lagana kao perce. Do sada smo uvijek imali dobro uhranjene mace, čak prave debeljuce koje su na osnovu svoga izgleda i dobivale razna imena. Ova maca je stvarno bila sićušna i teška vjerojatno nekoliko desetaka dkg. Imala je jako dugu crnu dlaku koja je prikrivala njezinu mršavost. Kada sam je držala na momenat se smirila i čekala kako da pobjegne što prije. Pomislila sam: pa ovo mače je lagano kao pahuljica! I ostala je Pahuljica ! Uvijek smo je tako poslije zvali. Ubrzo mi je pobjegla. Ali je ostala u blizini i motala se oko nas.  Pitanje je dana kada će doći i u kuću. Ja sam se nadala da će to biti što prije. Mogla bih joj četkati njezinu dugu dlaku. Ako bude htjela ! Stara maca voli kad je mazimo.  Zovemo je debela Sivica, Krznena, Bundica! Nikad se nije bunila i voli puno papati. I velika je spavalica. Najviše voli biti na kauču ili na dekici ispod radijatora. Gdje li će si Pahuljica naći mjesto kad dođe u kuću? Samo ne na kauču, tamo je već prevelika gužva. Pitanje je i da li će se njih dvije međusobno trpjeti. Obje su ženskog roda, valjda hoće. Vidjet ćemo ! I nadamo se ubrzo to saznati !

Upoznavanje II

 Došla je iznenada. Mala , sićušna  i preplašena maca. Sva promrzla i nepovjerljiva, na svaki naš pokret spremala se na bijeg. Sitno tijelo i podvijeni repić. Mijaukala je cijelo vrijeme, pokušali smo se približiti,  međutim nije nam uspijevalo. Netko je ostavio tako malo mače po toj hladnoći! Još je moralo biti u okrilju svoje mame, nije smjelo biti tako ostavljeno. Vidjelo se da se ne snalazi. Sve mu je bilo strano. Sigurno je bilo gladno i prehlađeno. Oči okrugle i vlažne, suze su curile cijelo vrijeme. Pokušat ćemo sa hranom. Možda dođe bliže ako osjeti miris. Mi smo već imali jednu mačku nekoliko godina. Jako smo je voljeli, htjela se maziti i stalno nam je bila u kući ili terasi. Kako da postupimo sa malom macom ? Duge crne dlačice kao paperje stršale su slijepljene jedna na drugu. Ovako mokra izgledala je još manja nego što je bila. Možda je sama dolutala odnekuda ? Ipak mislim da je nju netko namjerno ostavio.. Nije više bitno , rekli smo, mi ćemo je nahraniti. Povremeno  bi pobjegla od nas, ali se ipak vraćala jer joj je miris hrane bio privlačan. Čekali smo da se ohrabri, da prevlada strah i dođe jesti. Malo sam se bojala drugih mačaka, da ne dođu i preplaše je još više. Već se pomalo spuštao mrak i nismo znali što učiniti za nju više. Ostavili smo joj hranu i nadali se da će jesti. Uhvatiti je nismo nikako mogli. Bila je brža od nas i cijelo vrijeme je frktala nosićem i pokazivala zubiće. Jedan moj pokušaj hvatanja nije za mene dobro završio. Itekako se znala maca braniti! Jako dobro može ogrepsti! Jasno nam je da moramo polako i postepeno s njom. Pojela je sve što smo joj dali i izgubila se naglo ispod terase. Nadam se da će joj biti dobro. Složili smo joj jednu kartonsku kutiju i stavili vunene krpe da se ugrije.  Sutra ćemo vidjeti kako dalje. Nadala sam se da ne će pobjeći od nas, da nas ne će ostaviti. Kod nas joj bude sigurno dobro, mi volimo mace. Može se družiti sa našom starom macom ! Teško ću dočekati sutrašnji dan ! Ali, dobro je, više nije mijaukala. Još samo da joj vode ostavimo. Ne će ona otići. Mi ćemo je zvati i doći će ona  ! 

Početak!

 Svaki početak je težak. Tako se obično kaže. Meni posebno, jer sam na vi sa kompjuterom. Morati ću biti posebno strpljiva sama sa sobom . Ali polako. Vele da je i dragome Bogu trebalo čak  sedam dana da stvori ovaj svijet. Samo ,on je  svemoguć. Ja to nisam. Ja sam samo jako frustrirana, nezadovoljna i često žalosna osoba koja bi nešto htjela napisati. Da ostane traga .Netko je rekao "trag u beskraju ". Da ,htjela bih da ostane traga u ovom beskraju. A.B.Šimić je davno molio: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Kako je to uopće moguće -paziti.  Paziš ,jako paziš i još ti se dogodi da skreneš i život  ti ode u posve drugom smjeru. Itekako neželjenom. Često puta to se više ne može ispraviti, ili se samo djelomično ispravi, ili se još pogorša. Ali nije bit u tome. Bit je da si se trudio da tako ne bude. Da si dao sve od sebe i da ćeš nastojati i dalje raditi na sebi. Pa kako god bilo teško. Uvijek neki kažu "moglo se više i bolje ".To je već postala poštapalica. Za one koji nikada ni malim prstom ne mrdnu. Ili uvijek i sve kritiziraju i banaliziraju. Nisam nikad bila jedna od tih. Ali sam cijeli život za mnoge stvari bila jako oprezna i vrlo promišljena. Dakle, molim se da mi Bog pomogne nadalje u mojem pisanju.  Vama koji budete eventualno htjeli to čitati, unaprijed se zahvaljujem. Pozdrav za prvi puta !